Friday, June 26, 2015

Veliki sud (2. deo)

Prvi deo

...
Prišao je lagano do stolice i oslonivši se na rukohvate, utonuo u mekanu crnu kožu. Iz naslona, pored njegove glave su se stvorila dva tanka i duguljasta metalna cilindra, sa rupicama iz kojih je izbijalo plavičasto svetlo. Osetio je blage vibracije koje dopiru iz tih uređaja (jer šta su drugo mogli biti, ako ne deo neke tehnologije kojom Sud raspolaže). Pogledao je u devojku preko puta i video da i oko njene glave stoje dva identična predmeta. Plave tačke svetla u njenoj kosi, koje je verovatno i on imao na svojoj glavi.
„Dobar dan“, oglasila se jedna od sudija, žena koja je sedela u sredini. „Ovde smo po tužbi koju je podnela gospođica Sokolov, protiv gospodina Ignjatovića, zbog povrede privatnosti i mogućnosti zloupotrebe informacija koje su stečene na nezakonit način. Mi smo proučili vaš predmet i lične dosijee obe strane dok ste vi ulazili i smeštali se. Iako je to svima dobro poznato, dužnost mi je da vas obavestim da smo to uspeli u tako kratkom roku upotrebom tehnologije NKR-a, Neuro Komunikacionog Registra, kojom je moguće učitati veće količine informacija u naše mozgove, za samo par sekundi.“
„Svo troje smo dobili identične informacije i svako od nas će doneti svoj sud na osnovu njih“, dodao je zalizani sudija sa desne strane. „Na kraju ćemo glasati o presudi i propisane sankcije, pozitivne ili negativne, biće preduzete odmah.“
Nenad se i dalje znojio, pažljivo slušajući svaku reč, koje su delovale kao upozorenje. Šta znači to da će sankcije biti preduzete odmah, pitao se u sebi, gledajući u sudije ispod neonsko-plavog cilindra. Proglasiće me krivim, znam, nastavio je glas u njemu, čuo sam da se još niko nije izvukao bez neke presude, iako se odmah setio da to nije čuo ni od koga ko je bio u procesu, već samo kao prepričavanje ljudi koji nikada nisu ni prišli blizu ovom mestu. Možda će se otvoriti pod ispod mene i biću bačen u crnu rupu, tunel koji će me odmah odvesti na mračno i hladno mesto, da tamo razmišljam o svojim greškama.
„Treći član ovog sudskog tela je nepristrasni član, koji će doneti odluku, ukoliko se gospođica Jakovljević i ja ne slažemo u pogledu presude“, prekinuo je njegovo razmišljanje sudija ispred koga je stajala pločica sa natpisom P. Savić.
„Gospođa“, oglasila se sudija u sredini.
„Molim?“, pomalo zbunjeno je odreagovao sudija Savić.
„Sada sam gospođa, venčale smo se juče“, odgovorila je ona uz osmeh. „Podseti me da ti kasnije prebacim slike, bilo je divno“.
„Čestitam!“, uzvratio je on, uz širok i srdačan osmeh.
Pa, barem je lepo znati da i oni imaju osećanja, palo je Nenadu na pamet. Treći član, žena u tridesetim, smeđe kose i plavih očiju je sedela mirno, ne obraćajući pažnju na drugo dvoje, niti na stranke i uz blagi poluosmeh gledala u nešto ispred sebe, što joj je očigledno prijalo, čim se tako smešila. Na pločici ispred nje je pisalo samo Mia. Kakvo je to prezime?
„Da se vratim na ono o čemu sam govorio“, iznenada je nastavio sudija, „treći član našeg Veća je Mia. Ona je inteligentni program stvoren u jezgru NKR-a, čiji je zadatak da na osnovu dostupnih informacija, donese odluku na bazi čiste logike.“
Mia kao da se probudila iz sna i blago je klimnula glavom u znak pozdrava ka strankama. Nenadu je to bilo pomalo neobično. Program? Da li je ona android? Viđao je već androide, bili su retkost, ali su se mogli pronaći kako čiste kontejnere i smeće noću.
„Ne gospodine Ignjatoviću, ona nije android, već hologram“ začuo se glas sudije Jakovljević, od juče gospođe. „Znam da Vam ovo deluje jako iznenađujuće, ali nema potrebe za takvim uplašenim izrazom lica. Uređaj koji vam stoji pored glave nam omogućava da čujemo vaše misli, kako ne biste sakrili nešto od nas“.
Nenad je i dalje bio uplašen, nije mogao da poveruje. Treptao je brzo i nije ni primetio da su mu usta otvorena. Trudio se da ne misli ni o čemu.
„Čuli smo svaku vašu misao otkako ste seli u tu stolicu. Mislili smo da smo vam to rekli. Zar nismo?“, nastavila je. „Da, izgleda da nismo. Ja se najiskrenije izvinjavam, posle 30 slučajeva danas, desi se da i mi zaboravimo“. Izgovorila je to uz blagi osmeh i oslonjena na laktove na stolu. „Na kraju krajeva, svi smo ljudi, desi se da zaboravimo.“ A onda se setila, „uz izuzetak Mie, naravno. Izvini Mia“ rekla je gospođa sudija okrenuvši se ka hologramskoj slici sa njene desne strane.
„Nema problema“, odgovorila je Mia, prijatnim glasom i nasmešena klimnula glavom ka njoj.
„To takođe važi i za vas, gospođice Sokolov, sve što ste pomislili je zabeleženo i već preslušano. I ne trudite se da razmišljate o mojoj vezi i ko je čije prezime uzeo“, obratila se gospođa Jakovljević devojci u drugoj stolici, a ova se još više namrštila i pogled skrenula na pod ispred sebe.
Kako to da ona nema prezime, upitao se u sebi Nenad, zapanjen realnošću njene pojave i glasa, zaboravljajući da mu mogu čitati misli, zar androidi, programi i hologrami ne zaslužuju i prezime, ako im već daju imena kao ljudima? Možda je MIA skraćenica? Možda joj je to prezime?
Ljudi koji su me prvi put programirali su mi nadenuli ime MIA, gospodine Ignjatoviću, odjeknuo je iznenada Miin glas u njegovoj glavi, toliko da se trgnuo u stolici. Njena hologramska slika se nije pomakla, niti su ostali reagovali. Ne brinite, ovo je direktna komunikacija između nas dvoje, ostali je ne čuju, iako će biti zabeležena u sistemskim zapisima.
Prvi put? usudio se da pošalje misao.
Da, ja sam program koji uči i kasnije sam sebe programira, ali u skladu sa osnovnim logičkim principima i načelima koje su mi moji tvorci postavili, odgovorila mu je Mia. Ne znam zašto mi nisu nadenuli prezime, verovatno jer je to svojstveno ljudima, da bi se lakše prepoznavali među drugima sa istim imenom, a ja sam, barem za sada, jedinstvena. U svakom slučaju, hvala gospodine Ignjatović, mali broj ljudi razmišlja o meni kao o osobi.
Nastupio je trenutak tišine kada Nenad nije znao šta da kaže, ipak je prvi put da razgovara sa nekim u svojim mislima i to još sa veštačkom inteligencijom. Bilo je pomalo zbunjujuće, kao kada u mrklom mraku razgovarate sa nekim, a ne znate gde se tačno nalazi, pa zvuk dolazi čas iz jednog, a zatim iz drugog pravca.
Mislila sam da bi bilo dobro da me upoznate, pošto niste znali puno toga o ovom sistemu. Ali dosta o tome, mislim da smo spremni za izlaganje vaših zastupnika, završila je Mia.
Još uvek  pomalo začuđen, vratio se iz svojih misli u sudnicu i čuo kako sudija Jakovljević poziva advokate obe strane da pristupe i započnu svoje izlaganje. Bilo mu je jasno da sada sledi onaj deo o kom mu je advokat pričao. Nenad ćuti, advokat govori. Za njegovo dobro. Otkako su se pojavili svetleći cilindri oko njegove glave, nije se usuđivao da se previše vrpolji i gleda sa strane, ali je sada na kratko bacio pogled na pod s desna i video kružno metalno postolje, tačno na pola puta između njegove stolice i sudijskog stola. Ličilo je na neki vrlo čudan sat (liči pomalo i na nagaznu minu, proletelo mu je kroz misli), samo što nije imalo kazaljke, a podeoci za minute su bili veliki i svi isti.  Još jedno takvo postolje je bilo i preko puta, sa strane devojke koja ga je tužila. Ne znam joj čak ni ime. Čak nisam siguran ni zašto sam ovde.
„Gospodine Ignjatović, izgleda da Vaš advokat kasni“, progovorila je gospođica, sada gospođa, Ignjatović, „on je uredno obavešten o vremenu održavanja ovog procesa i...“, zastala je, prekinuta prigušenim zvukom i treperavim svetlosnim signalom koji je dolazio sa holo-monitora. Nenad je sve nervozniji zadržao dah i počeo ponovo da se preznojava.
„Tu sam, izvinite što kasnim“, začulo se sa nekih zvučnika ispred sudija.
„Kasnite, gospodine Matić, vaš klijent je postao nervozan“, odgovorila mu je ona i pogledala u Nenada.
„Da, to sam i rekao, kasnim. Žao mi je, prethodni proces se odužio, jedna od stranaka je burno odreagovala na presudu“, rekao je advokat, a onda je Nenad začuo: ništa što bi vas trebalo da brine, gospodine Ignjatović. Nervozni Nenad se opet trgnuo. Otvorio sam privatni kanal za nas dvojicu, da možemo na miru da razgovaramo u toku procesa, ali Vam moram reći da se i ti razgovori snimaju i transkribuju. Međutim, mogu se upotrebiti tek uz određeni zahtev. Samo u sebi recite 'gospodine Matiću' ili bilo šta drugo što će sistem prepoznati kao obraćanje meni, a posle toga isto tako recite šta želite.
Opet prokleti telepatski razgovori, progovorio je Nenad u sebi.
Tehnologija, gospodine, ne telepatija. Uređaj koji tako lepo svetluca pored vaše glave zamenjuje Vaše uši i Vaš govorni aparat, prepoznaje impulse u mozgu i šalje ih u računar koji ih interpretira, prosleđuje drugima i obrnuto, tuđe impulse sprovodi do Vas,  objasnio mu je advokat ljubazno.

Gospodine Matiću, hvala na obaveštenju, ali bih voleo da te razgovore ostavimo za drugi put i mesto.

Sunday, January 5, 2014

Prava čudovišta



Osetio je kako se lagano izvukla iz kreveta i već je bio budan kada je napravila dva koraka i počela da traži svoje stvari. Okrenuo se i video u polumraku kako zakopčava grudnjak na leđima, njene ruke izvijene pozadi i lopatice koje prave predivne pejzaže na beloj koži.

„Zašto ne ostaneš još malo?“ progovorio je iz zaklona mekog jastuka.

„Znaš da ne mogu. Vratiće se i videće da me nema.“

„Zar nisi rekla da radi duplu smenu?“

Pronašla je suknju. „Da, njegov narednik ne prestaje da ga kažnjava, čak i posle suspenzije stalno radi te duple smene.“

„Ili ti je samo tako rekao.“

„Šta sad to treba da znači?“ okrenula se ka njemu sa zrnom besa iz očaja u očima.

„Čovek je alkoholičar, ko zna gde je sada stvarno. Nasilnik koji...“

Nije završio rečenicu, a ona je podigla glas u isto vreme kada i nogu da navuče suknju.

„On nije takav! Ne bi me lagao. Nemaš pojma o čemu govoriš.“ Besno se oblačila.

„Ana, jednom si došla sa plavim okom, pre toga si imala modrice po celom telu zato što te je gurnuo niz stepenice!“ Pridigao se iz kreveta na ruku.

„Ne znaš o čemu govoriš“, progovorila je već tiše, odmahujući glavom, „to je bilo slučajno.“

Na stočiću je pronašla gumicu i vezivala kosu njome.

„Sve je počelo onda kada je izgubio lisice“, nastavila je „neko mu ih je ukrao, a oni su ga ukorili, on je pobesneo, napio se i...“

„I udario te.“ Bojan je produžio. „Sećam se. Posle toga si došla kod mene.“

Samo je stajala na sred sobe i gledala u pod.

„A onda je počeo da gubi i druge stvari“, nakrivila je malo glavu i suzdržavajući suze procedila kroz zube, „značku, a onda i pištolj, zbog čega su ga suspendovali. Kako neko uspe da izgubi sve to zaredom? Jebeni pištolj. Da nije bilo toga...“

Bojan je ćutke posmatrao iz kreveta.

„Znaš sve ovo, zašto li ti uopšte pričam?“

„Zato je još češće počeo da pije?“ progovorio je konačno.

Klimala je glavom.“A onda su ga vratili na posao i nastavili da kažnjavaju. Duple smene, smanjena plata...“

Odjednom se trgla i otišla do kupatila. Čula se voda sa slavine. Bojan se svalio nazad u krevet i protrljao oči i celo lice obema rukama. Vratila se i sa njom je sobu preplavila svežina i miris sapuna.Čeprkala je po torbici.

„Ana, on je opasan. Jednom se neće zaustaviti na tome.“

„On mene ne želi da povredi, nikada nije ni hteo.“

Ućutao je. Reči su jednostavno umirale, neizgovorene, predosećajući uzaludnost svog rađanja, nestajale. Ponovo je otišla do kupatila, držeći nešto iz torbice u rukama. Uspravio se potpuno i u krevetu sedeo malo, a onda je odbacio pokrivač, pronašao svoje pantalone pored kreveta i navukao ih. Natočio je čašu vode u kuhinji i popio. Vratili su se istovremeno u sobu.

„Slušaj, samo se brinem za tebe.“

„Nema potrebe“, uzvratila je.

„Mislim da bi trebalo da ga ostaviš.“

„Ha, smešan si.“

„Plašiš ga se?“

„Naravno da ne. Volim ga.“

„Kako možeš da voliš nekoga ko nikada nije tu, a pritom te udara čim malo popije.“

Nije ga pogledala, niti odgovorila, samo je ćutke nameštala minđuše. Njena crna kosa je padala preko desnog ramena.

„Ana...“ zastao je.

„Već smo pričali o ovome, i znaš šta sam ti rekla tada. Neću da ga ostavim.“

„Zašto si onda ovde?“ Rekao je sa dozom straha i odmah se pokajao. Nije želeo da se ne vrati. Poželeo je da proguta te reči.“Samo mislim da zaslužuješ bolje od njega“ brzo je nastavio.

„Bojane, ne želim da se svađamo. Rekla sam ti već, ne mogu da ga ostavim, znam da i on voli mene. A ovde sam jer tebi verujem, uvek si bio tu za mene.“

„Znači, ovo je neka milostinja?“ Podigao je ruke i okrenuo se, frustriran, kao da se predaje. Ana je oblačila košulju dok je on gledao na drugu stranu i bila je tiha.

„Izvini“ procedio je dok je iznerviran grizao usnu.

„Znaš i sam kako stvari stoje, nemoj da insistiraš na nečemu što se neće desiti.“

„U pravu si,“ odvratio je, klimajući glavom. Želeo je da se vrati.

Pronašao je paklicu na stočiću i izvukao jednu cigaretu, naslonio se na otvoreni prozor i pripalio. Držao je upaljač u skrštenim rukama i gledao u mrak prošaran svetlima na ulicama i prozorima. Dosta je prošlo od ponoći, sva čudovišta su budna i šetaju gradom. Čudovišta i njihov plen, budni, čekaju jedni druge, vole se i ne mogu jedno bez drugog. Igraju se i nadmudruju. Igra koja traje oduvek.

Ana se prišunjala pored njega i dodirnula po mišici, nežno, kratko, gledajući ga kroz prigušeno svetlo neke udaljene lampe. Bio je to znak da odlazi i Bojan se nije odmah okrenuo, već je povukao još jedan dim, ispustio ga lagano u spoljni svet i tek tada je pogledao.

„Idem ja“, Ana je tiho izgovorila.

„Još je rano,“ uzvratio je.

„Moram.“ Besmislena reč u besmislenom trenutku.

„Neće ga biti do jutra.“

„Svejedno. Idem.“

Posmatrao je kako izlazi i bez buke zatvara vrata. Nije se osvrnula. Prišao je radnom stolu, izvadio ključić iz neke posude sa olovkama i otključao gornju fioku. Na dnu je ležala srebrna policijska značka sa imenom Aninog muža i crni policijski pištolj. Prava čudovišta se kriju na svetlu i plen dolazi njima.

Wednesday, November 28, 2012

Skidanje sa stvarnosti

Potopljena u mrak koji teče između nas
zaboravljena odeća stvarnosti nestaje,
odnešena strujom neponovljivog trenutka
kada vidim sasvim jasno
sve što je ispod, skriveno unutra,
dok i sâm otkriven, izložen,
plutam istrgnut iz čaure tajni.

Zaglušujuća buka otkucaja vremena bledi,
nadjačana tišinom uzetog daha,
dodirom vatre uvijene oko očiju,
misli i tela,
plovi sa stvarnošću sve dalje
ostavljajući suštine
prepuštene jedna drugoj.

25. 11. 2012.

Strah

Ja sam strah od kog vam srce drhti,
tiha jeza što uz kičmu gmiže,
različitost koja svoj put vrti,
sutra koje neminovno stiže.

Za sobom vučem bes nerazumnih,
verno me sledi nasilja sena,
gledajte me u očima budnih,
prigrlite, jer ja sam Promena.


28.10.2012.

Korak

Oblak negativnosti,
rastavljen, preuređen,
rastopljen, prilagođen,
lebdi nad ponorom
opijen neizvesnošću, tajnom
varljivog mraka koji pruža svoje ruke
i miluje u talasima,
mami, privlači, vodi.

Nesigurnom prošlošću se odupire,
zagrljaju, hladnoj ruci na leđima,
toplom dodiru na obrazu,
vlažnom dahu na usnama.

Kreni, beskraj zove,
zakorači, udahni mrak,
padni, otkrij lepotu nepoznatog,
pronađi.

03.11.2012.